Zašto cijene nafte snažno rastu i kod najvećeg proizvođača

Cijene benzina nastavljaju snažno da rastu. Vozači su gotovo preko noći osjetili poskupljenje od oko 50 centi po galonu nakon izbijanja sukoba sa Iranom. Prema podacima Američke automobilske asocijacije (AAA), nacionalna prosječna cijena benzina porasla je za gotovo jedan dolar po galonu tokom proteklog mjeseca, što je jedan od najbržih skokova u posljednjih nekoliko decenija.

Sve to djeluje kao da neko potrošače pravi budalama, pa se kod mnogih Amerikanaca svaki put nameću ista pitanja.

Ako su Sjedinjene Američke Države najveći proizvođač nafte u svijetu, zapravo, ako su energetski nezavisne, zašto su i dalje taoci globalnih događaja? I kako cijene mogu da skoče gotovo trenutno kada je benzin u rezervoarima napravljen od jeftinije nafte još prije nekoliko sedmica?

Ljudi vole jednostavna objašnjenja, poput „korporativne pohlepe“. To jeste emocionalno zadovoljavajuće, ali ne objašnjava cijelu sliku. Ono što se dešava rezultat je globalnih tržišta, realnosti lanaca snabdijevanja i predvidivih obrazaca u ponašanju potrošača. Zapravo, veliki dio onoga što danas gledamo upravo je način na koji je sistem zamišljen da funkcioniše.

Amerika proizvodi najviše nafte, ali ne određuje cijenu

Sjedinjene Američke Države predvode svijet po proizvodnji nafte, ali se cijene ne određuju lokalno, niti cijene određuju naftne kompanije. Pošto SAD izvoze naftu na globalna tržišta, njenu cijenu na svjetskom nivou formiraju trgovci koji se nadmeću ponudama. To je razlika koju mnogi ne uočavaju.

Zamislite tržište nafte kao jedinstven, međusobno povezan sistem. Kada je snabdijevanje ugroženo bilo gdje, cijene reaguju svuda. A malo je mjesta važnijih od Hormuškog moreuza, uskog prolaza kroz koji prolazi oko 20 odsto svjetske nafte. Kada je taj uski prolaz ugrožen, trgovci odmah uračunavaju rizik u cijenu.

Zbog toga barel nafte u Teksasu iznenada postaje skuplji čak i ako se unutar same Amerike ništa nije promijenilo. Američki proizvođači prodaju na globalnom tržištu, pa američke rafinerije moraju da prate te cijene ili rizikuju da ostanu bez snabdijevanja. To što su najveći proizvođač ne štiti ih od udara, već samo znači da su duboko ugrađeni u isti globalni sistem.

Cijene goriva odražavaju troškove sutra, a ne jučer

Druga frustracija, zašto cijene rastu prije nego što se proda „jeftiniji“ benzin, svodi se na trošak zamjene zaliha.

Benzinske pumpe ne određuju cijenu prema onome što već imaju u svojim rezervoarima, već prema tome koliko će koštati da te zalihe obnove. Maloprodaja goriva je posao sa malim maržama, pa vlasnici pumpi moraju da razmišljaju o narednoj isporuci, a ne o prethodnoj. Ako veleprodajne cijene naglo porastu, a oni nastave da prodaju po jučerašnjim cijenama, rizikuju da neće imati dovoljno novca da ponovo napune rezervoare.

Zato se cijene brzo prilagođavaju. To može djelovati nepravedno, ali iz ugla trgovca riječ je o opstanku na nestabilnom tržištu.

„Rakete i perje“: Zašto cijene sporije padaju

Dok rast cijena ide brzo, njihov pad je obično frustrirajuće spor. To nije samo utisak. Riječ je o dobro dokumentovanom ekonomskom fenomenu poznatom kao „rakete i perje“, koji su detaljno proučavali ekonomisti poput Severina Borensteina.

Ideja je jednostavna, cijene polete kao raketa kada troškovi rastu, ali padaju kao pero kada troškovi opadaju. Dio tog obrasca proizlazi iz same strukture tržišta, ali ponašanje potrošača igra iznenađujuće veliku ulogu.

Kada cijene brzo rastu, ponekad i po 10 centi dnevno, potrošači postaju izuzetno osjetljivi. Uporno traže najjeftiniju pumpu i često žure da natoče gorivo prije nego što cijene dodatno porastu. Taj skok tražnje i pojačana konkurencija tjeraju trgovce da brzo podižu cijene kako bi ispratili rastuće troškove obnove zaliha.

Međutim, kada cijene počnu da padaju, ta hitnost nestaje. Razlika od nekoliko centi između pumpi više ne djeluje kao nešto zbog čega se vrijedi truditi, pa potrošači manje agresivno tragaju za nižim cijenama. Uz slabiji konkurentski pritisak, trgovci spuštaju cijene postepenije. Rezultat je isti obrazac koji vozači primjećuju godinama, nagla poskupljenja, a zatim spor i neujednačen pad.

Ko zapravo profitira kada cijene naglo porastu?

Važno je razlikovati različite djelove naftne industrije, jer ne profitiraju sve kompanije jednako od rasta cijena.

Proizvođači, kompanije koje crpe sirovu naftu, uglavnom ostvaruju neočekivanu dobit kada cijene skoče. Njihovi troškovi ne rastu ni približno brzo kao cijena nafte, pa se više cijene uglavnom direktno preliju u profit.

Rafinerije posluju pod drugačijim ograničenjima. Njihova profitabilnost zavisi od takozvanog „crack spread”, odnosno razlike između cijene sirove nafte i cijene prerađenih proizvoda poput benzina. Kada cijene sirove nafte naglo porastu, rafinerije često ne mogu odmah da prebace te troškove na krajnje kupce, pa im se marže smanjuju.

Zapravo, rafinerije često posluju najbolje kada cijene nafte padaju. Kako ulazni troškovi opadaju, a cijene benzina kasne za tim padom, njihove marže mogu da rastu, praktično obrnuto od onoga što se dešava tokom naglog skoka cijena.

Brz rast cijena benzina nije dokaz da je sistem pokvaren. On je rezultat istovremenog djelovanja globalnog formiranja cijena, tržišta koja gledaju unaprijed i predvidivog ljudskog ponašanja.

To, naravno, ne čini udar na kućni budžet ništa lakšim za prihvatiti. Ali objašnjava zašto veća domaća proizvodnja sama po sebi neće spriječiti ovakve skokove i zašto se isti obrazac stalno ponavlja.

Sve dok globalno snabdijevanje može biti ugroženo na ključnim uskim tačkama poput Hormuškog moreuza, cjenovni šokovi ostaće dio stvarnosti. A kada do stvarnog prekida snabdijevanja zaista dođe, cijene će reagovati brzo.

Robert Rapier, saradnik Forbesa

America Produces The Most Oil. So Why Are Gas Prices Surging?